Sve više je prijepora otkud tolika stopa autizma. Je li krivo cjepivo, genetika, ili nešto drugo? Nažalost, da bi autistično dijete izraslo u zrelu osobu treba puno strpljenja i odricanja. Roditelji često ostaju cijeli život uz djecu iz autističnog spektra. Vjerojatnije je da neće imati slobodnog trenutka, mnogi će i psihički stradati, biti iscrpljeni. U ciklusu o logoterapiji ovaj put razgovaramo s Aleksandrom Zoe Krušelj, logoterapeutom, ali i pedagoginjom koja u svom radu terapeutski pomaže kako roditeljima tako i djeci s autizmom. Uz ovaj segment terapije gđa Krušelj suočava se u svojoj terapeutskoj profesiji s nizom drugih psihičkih trauma.
Seebiz: Možete li nam, prije svega, približiti svoj posao odgajatelja ali i rad s autističnom djecom?
Započela bih s činjenicom da nema gotovih recepata, a niti čvrstih pravila u odgojnim postupcima. Važna je kvaliteta naše komunikacije, prepoznavanje i uvažavanje stvarnih interesa djece, stalno se educirati i biti dostupan djetetu kad nas treba. Što se tiče rada s autističnom djecom, nekako sam već davno povezana s tom temom. Prvi put sam se ozbiljnije susrela na fakultetu i izabrala temu za diplomski rad, zatim sam radila u jednoj školi kao asistent dvije godine s autističnom djecom. Na studiju logoterapije sam se ponovo susrela s autizmom i bila mi je bliska tematika i tu sam za diplomski uzela temu rad s autističnom djecom. Najvažnije dvije godine koje sam svakodnevno provodila po par sati s autističnom djecom promijenile su mi poglede i rodila se obostrana ljubav u radu s djecom. Nekako je sve išlo spontano, ja sam njih razumjela, a oni mene… Svaki dan mi je bio ispunjen i potvrđen da sam na dobrom putu i da činim dobro i njima i sebi.
Seebiz: Roditelji u većini slučajeva teško prihvaćaju dijagnozu autizma kod svoje djece. Negacija i dugotrajno poricanje neminovno izaziva traumu?
Sigurno da ta spoznaja nije lako prihvatljiva, ali nije sramota priznati da ne znamo, važno je željeti naučiti. Poželjno bi bilo da roditelji budu podvrgnuti terapiji i poduci o odgojnim postupcima djeteta. Svakako je važno povjerenje roditelja i osobe koja radi s njegovim djetetom.
Seebiz: Često dolazi i do raspada brakova?
Do raspada braka i ovako dolazi ako nema komunikacije, tako da jedan osjećaj bezpomoći prema djetetu i obitelji je sigurno veliki teret. Najvažnije je da partneri razgovaraju. Često ne čujemo jedni druge. Važno je čuti svog partnera. Sa strane roditelja potrebna su velika odricanja, pri čemu je važna suradnja s terapeutom. Samosvijest o uspješnosti svakako će biti poticaj za daljnji rad, a neuspjeh često pridonosi odluci da se odustane. Ako se roditelji međusobno ne slažu i ne postupaju usklađeno, nekontrolirane smetnje ponašanja kod djeteta su češće.
Seebiz: Koliko je teško i naporno skrbiti o djeci s autizmom i kakva je vaša uloga, posao?
Nastojim omogućiti djetetu da izrazi slobodu potisnutih emocionalnih konflikta kroz čvrsto uspostavljanje odnosa povjerenja između mene i djeteta. Sigurno da ima i teških trenutaka kada sve stane ili ide silaznom putanjom. S logoterapijskog aspekta, bez obzira na njihove mentalne i intelektualne determinante, do izrazaja dolazi ono što je specifično ljudsko prema Franklu, ta duhovna dimenzija koja uključuje najveću vrijednost, a to je ljubav.
Seebiz: Logoterapeut ste prve generacije. Koliko se logoterapija razvila u zadnjih par godina, koliko je primjenjiva u ovako teškim traumama i što bi još mogla učiniti?
Logoterapija se razvija u dobrom smjeru i s puno zanimanja, što je dobro za sve nas. Poslije mene još dolaze tri generacije, druga koja je na autobiografiji i dvije grupe studenata koje marljivo upijaju znanje logoterapije. Što logoterapija nudi u teškim traumama? Autotranscendenciju (nadrastanje). Mi smo duhovna bića i uspjevamo pomoću ljubavi prema životu. Ako imamo motiv zahvalnosti, onda u svakom trenutku našega života želimo napraviti najbolje.
Seebiz: Specijalizirali ste se i u asistenturi i pažnji nad djetetom, time, vašom uslugom, roditelji dobivaju i malo slobodnog vremena?
Sigurno da dobiju vrijeme za sebe koje im je prijeko potrebno. Razgovarala sam s roditeljima i neizmjerno im je važna osoba od povjerenja da sa sigurnošću mogu ostaviti svoje dijete i da ne strijepe. Kažu da im je beskrajno važno to vrijeme, za njih. Kažu da ih zajednica ne razumije, a da su i oni samo ljudi i da im treba odmora, da im je važno da ta osoba od povjerenja može prihvatiti tu odgovornost.
Seebiz: Gdje roditelji uvelike griješe u odgoju svoje djece s autizmom?
Roditelji imaju spoznaju o razvojnom poremećaju svog djeteta, ali dok ne prihvate svoje dijete nema pomaka. Zbog neprimjerenog ponašanja djeteta, roditelji se udaljavaju od zajednice. Nekontrolirano ponašanje roditelja koji i sami pate zbog djeteta, štetni su za samo dijete te stvaraju dodatne smetnje u ponašanju. Roditelji često pate zbog takvog djeteta. U početku su vrlo sebični, jer ne žele sebi priznati da im dijete ima poremećaj. To je kao nekakav udarac na njihov ego. Kasnije, kad se pomire s dijagnozom postanu depresivni i sumnjičavi u bilo kakvu mogućnost da se djetetu može pomoći. Puni su strahova da su oni jedini s takvim problemom i da ih nitko ne razumije. To je razlog što uz terapeute postoje i psihijatri koji su specijalizirani za ovakvu vrstu problema. Treba im pribliziti situaciju iz pozitivne perspektive te uz zajedničku pomoć dogovoriti što je najbolje za njihovo dijete.
Seebiz: Hvatate se ukoštac sa svim oblicima psihoterapije. Možete li nam malo pojasniti, opisati, predstaviti s kakvim se sve slučajevima susrećete ?
Ima puno logoterapeutskih tehnika. Naprimjer metoda paradoksne intencije (princip se sastoji u tome da u svim vrstama straha nije ‘najbolji mogući savjet’ koji nam predlaže da strahu izmaknemo ili se protiv njega borimo, nego da pokušamo strah ismijati). Želja i strah naprosto se isključuju: onoga što želimo – ne možemo se bojati. A derefleksija omogućuje klijentu da opazi sto je u životu vrijedno – osim vlastitog JA i njegovih slabosti.
Seebiz: Logoterapija je različita od klasične psihoterapije. Nedavno sam imao prilike čuti da jednoj ženi psihoterapija traje već 15(!)godina?
Svatko je individua za sebe. Tako je i s terapijom. Postoji dijagnostička faza, terapijska faza i postterapijska faza. Terapeut želi o klijentu dobiti što više informacija, kakve probleme ima, koje mogućnosti izbora mu stoje na raspolaganju, zbog čega je to njemu namijenjeno? Smisao ne stvaramo sami, nego ga u toku života otkrivamo.
Život u svakom trenutku ima smisao. Sastavljeni smo od svega što smo proživljavali. Logoterapija vraća čovjeku njegovu duhovnu komponentu.
Seebiz: Svaki klijent zahtjeva drukčiji pristup. Kako pridobijete povjerenje klijenata?
Svakako dajem vremena klijentu u prvoj fazi kontakta da sve ispriča i da ga čujem, da identificiramo problem i dovedemo do toga da njegov vlastiti problem nađe cilj.
Povjerenje je važno ostvariti. Postivati razlicitosti drugih stajališta koje je različitije od našega.
Seebiz: Gdje i kako Vas se može kontaktirati?
Može me se kontaktirati mailom:
i na broj mobitela 091/1110-732