Među mnogim paradoksima koji se nalaze u čovječjoj duši jedan je upravo briljantan. On nastane uvijek kada se čovjek na paradoksalan i kreativan način suprotstavi neumitnoj sudbini. Kada se na bol i patnju odazove s dostojanstvom i hrabrošću. Ta paradoksalna reakcija može tragediju promijeniti u pobjedu. Tu ćemo dragocjenu moć suprotstavljanja, koju je Frankl nazvao ”prkosna moć duha” predstaviti u skraćenom obliku u priči švicarskog pisca Jeana Giona.
Priča zvuči poput bajke, a ipak je istinita. Govori o čovjeku iz južne Francuske koji se približavao šezdesetima. Nakon smrti sina jedinca, umrla mu je i supruga. Zbog čega bi dalje živio? Otišao je sa svojeg plodnog seoskog dobra i uputio se, zajedno sa stadom ovaca i psom, u osamu – u područje Ceven u Južnim Alpama, koje je bilo bez vode i nalikovalo je pustinji. Prvo naselje bilo je udaljeno sat hoda. U okolici je bilo nekoliko napuštenih zaseoka s propalim, opustjelim i zapuštenim kućama. Posljednji stanovnici su bili ugljari, koji su palili drva da bi proizveli ugljen. Klima je bila nemilosrdna, a ljudi međusobno posvađani. Svi koji su mogli odselili su i otišli. Neki su duševno oboljeli, a nekoliko stanovnika počinilo je samoubojstvo.
U svojoj osami čovjek je shvatio da će to područje potpuno propasti, ako tu ne bude raslo nikakvo stablo. Odlučio je pomoći. Malo po malo počeo je puniti vreće žirevima. Pažljivo je odstranjivao oštećene i premalene plodove. Kad je sakupio stotinjak zdravih plodova, stavio ih je u posudu s vodom da se dobro napoje. Tada je uzeo željeznu palicu i krenuo. Stado je pustio u jednu zelenu kotlinu uz svoga psa čuvara. Na dobro odabranom mjestu počeo je palicom praviti udubine u zemlji. U svaku udubinu je položio jedan plod žira. Za tri godine ih je posadio 100.000. Nadao se da će ih preživjeti barem 10.000 i da će u pustoj pokrajini ipak narasti drveće.
Nije znao čija je zemlja na kojoj je sadio, no to ga nije smetalo. Ustrajno je ostvarivao svoju zamisao. Promjene koje su se događale bile su tako spore da se nisu niti primjećivale. Lovci i šumari koji su onuda prolazili mislili su da je to neki ”prirodni hir”. Nitko nije pomišljao na toliku nesebičnost! S tri strane rasla je prekrasna mlada šuma 11 km duga i 3 km široka. Konačno su vlasti zaštitile šumu. Čovjek je prodao svoje ovce, ostavio ih je samo četiri. Umjesto njih kupio je 100 košnica s pčelama. Ne obazirući se na rat koji je bio negdje u blizini nastavio je mirno raditi svoj posao. Redoviti smireni rad na svježem planinskom zraku, njegova jednostavnost i sposobnost da živi sam, održavali su stabilnim njegovo zdravlje i doprinosili duhovnoj vedrini. Tom neobrazovanom seljaku je uspjelo, zahvaljujući samo radu vlastitih ruku, bez tehničkih pomagala, napraviti djelo dostojno samog Boga. Taj osamljeni pastir je u razdoblju između 1910. i 1945. posadio na tisuće stabala hrasta, bukve, javora, breza, joha i oskoruša. Kada je Elzeard Bouffier, tako se čovjek zvao, 1947. godine umro u dobi od 89 godina, ostavio je iza sebe jedan od najljepših parkova Francuske.
No dogodilo se i mnogo više. Korijenje koje se razraslo počelo je zadržavati vodu. Suhi potoci su potekli, na poljima je ponovo cvjetalo cvijeće. Vratili su se kukci i ptice, čak i zrak se promijenio. Napunio se mirisom lišća i cvijeća. Čuo se žubor vode. I u zaseocima su nastale velike promjene. Mještani su srušili ruševine starih kuća i izgradili nove. Vratile su se čak i mlade obitelji. Oko bunara su se igrala djeca, u vrtovima je raslo povrće. Sve je opet bujalo životom. Ljudi su se smijali i priređivali seoske zabave. U zaseocima je živjelo oko 10.000 osoba, a nitko od njih nije znao kome treba zahvaliti za tu sreću, tko je toliko promijenio životnu klimu.
Svakog dirne ispričana priča. No, pitanje je jesmo li razumjeli paradoks koji je u njoj skriven?
Napravimo logoterapijsku analizu!
Dakle, seljak se nalazio na određenoj polazišnoj točki. Bio je oko 60 godina star i ne više u cvijetu mladosti. Nije bio školovan. Možda u djetinjstvu nije imao mogućnosti za školovanje. Pogodila ga je i teška sudbina, jedinac sin i žena su mu umrli (u priči se ne govori puno o tome, možda i zato jer bi bilo teško riječima opisati njegove osjećaje). Ostao je sam, bez potomstva. Radi toga nije niti fizički mogao, niti je više želio obrađivati svoje imanje. Nije se trudio pronaći društvo. Bol se duboko zarila u njegovo biće. Otišao je kao ranjena životinja u planinu – u osamu i pustinju. Uzeo je sa sobom jedino svoje stado ovaca i psa. Do te točke priča predskazuje katastrofu koja se približava. Prikazuje nam zdvojnog čovjeka na pragu starosti, koji je izgubio dva bića koja je najviše volio; čovjeka koji ostavlja cijelo svoje imanje, kome je nestala svaka nada. ”Radi čega da još živim?” Cijeli njegov život kao da je izgubio svaki smisao. Njegova bi ga okolina potpuno razumjela kada bi u takvom stanju uzeo konopac i objesio se. Vjerojatno bi se solidalizirali i razmišljali: ”Jadan čovjek! Sudbina se njime kruto poigrala. Zaista ničega više nema što bi ga moglo razveseliti i razumljivo je da nije vidio drugog izlaza…” Surov, neprijazan kraj prema kome se uputio, vjerno je zrcalio njegove osjećaje, njegov očaj.
Ali tu počinje paradoks! No, potrebno se upitati – kako počinje? Giono je napisao: ”Čovjek je uvidio da će pokrajina potpuno izumrijeti i odlučio se pomagati.” Je li paradoks započeo s uvidom? Ne, to nije bilo tako, jer je seljak poznavao biološke zakonitosti. Zaista ih je dobro poznavao, jer je jedino s njima imao iskustva. Međutim, sama spoznaja ga je mogla dovesti do drugačijeg zaključka: ”Neka pokrajina čim prije umre. Što je mene za to briga? Oni koje sam volio su mrtvi, ničeg više nemam, čak ni ta zemlja nije moja!”
Prema tome, paradoks nije izišao iz spoznaje, nego iz odluke. Čovjek je odlučio pomoći. Iako mu je život donio gorka iskustva našao je snage da na njih odgovori blagoslovom životu. Kako jednostavno, a istovremeno čudesno! Sve što slijedi je posljedica te odluke. Od tog trena nadalje, tragedija se pretvara u trijumf! Posao toga ostarjelog neškolovanog seljaka rodio je uspjehom. Početnom paradoksu slijedili su drugi. Zaslužio je pohvalu i nagradu, a darovani su mu bili i radost i zdravlje. Što da čovjek više poželi? Čovjek koji se pitao – čemu da još uopće živi, našao je odgovor u cvijetnoj i mirisnoj okolici!
U čemu je početni paradoks? Možda upravo u tome da povratak u raj započinje izgonom iz raja. Naravno, pod pretpostavkom da sami izaberemo taj put.